MARKO IZ UŽICA DOVEO ALBANKU U KUĆU, ONA GA SKUPO KOŠTALA: Tvrdi da su skromnije od Srpkinja, ali da imaju svoju TARIFU

lip8,2024

U posljednje vrijeme sve je češći slučaj da se muškarci iz ruralnih dijelova Srbije odlučuju na ženidbu sa Albankama. Kako sami navode naše žene ne žele da žive na selu i rade teške poslove dok su žene iz Albanije potpuno drugačije.
Kroz dulje vrijeme neumorno je Marko tražio prikladnu ženu s kojom bi stupio u brak, no njegovi su napori uvijek bili uzaludni. Ispostavilo se da niti jedna žena koja živi u Srbiji nije zadovoljila njegove standarde ili su možda naše domaće dame imale pretjerano velika očekivanja. Stoga je donio odluku o braku s Albankom, vjerujući da će ga ta zajednica konačno dovesti do ispunjenja njegovih želja.
No, taj zadatak nije nimalo jednostavan, a Marko Milunović, porijeklom iz sela Drežnik kod Užica, morao je ispuniti specifične zahtjeve. Da bi stekao Albanku, mladić mora kupiti zlatni lanac, prsten i odijelo. Marko je otkrio razloge iza ovih preduvjeta. Tijekom višestrukih posjeta Skadru, promatrao sam brojne djevojke, ali nijedna nije uspjela zaokupiti moj interes.

Zanimajući se mojim preferencijama, raspitivali su se o tipu žene koju tražim. Nisam tražio ležernu vezu, već doživotnu obvezu kroz brak. U dobi od 46 godina susreo sam Manjolu, iako je prevoditelj na albanski greškom prenio moju dob od 36 godina. Srećom, moj mladenački izgled bez muke ih je uvjerio da povjeruju u nepodudarnost. Srećom, uspio je izbjeći sve skupe pogreške koje su za njega mogle imati teške posljedice.

Tek kada smo tri mjeseca živjeli zajedno, Manjola je, vidjevši moju putovnicu, otkrila da sam zapravo rođen 1966., a ne 1976. U tom trenutku odmah je nazvala majku i uzviknula: “Majko, on je Ima 46 godina, mogao bi mi biti otac!” Ovu zabavnu anegdotu Marko prepričava dok razmišlja o početku svoje veze s jednom Albankom.

Prema Užičaninu, Manjola je brzo preskočio sve početne nedoumice i dokazao da su godine beznačajne kad se čovjek učinkovito prilagodi. U samo tri mjeseca savladala je srpski jezik, neprimjetno se integrirala u zajednicu i uspostavila pozitivne odnose sa mještanima. Užičanin izražava veliko zadovoljstvo svojim napretkom.
Kako kaže Marko, puno se šuškalo kada se pročulo da je oženio Albanku. Ljudi su bili znatiželjni i ispitivali su njegov izbor, pitajući se zašto je izabrao nekoga iz Albanije. No, kako je vrijeme prolazilo, glasine su se stišale i sve se vratilo u normalu. U selima je uglavnom starije stanovništvo, a neoženjeni muškarci teško pronalaze partnericu koja je voljna živjeti u ruralnom području.

Odluka o braku s Albankom za njih je poseban izazov, prvenstveno zbog zabrinutosti oko njezine nacionalnosti, ali i financijskih aranžmana oko pronalaska supruge. Prema Markovim riječima, prilikom posjeta Albaniji običaj je da se osoba sretne tri puta. Ako postoji obostrana naklonost, planiraju se sljedeći susreti. Prilikom drugog susreta uobičajeno je posjetiti osobu u domu na kavi.

Kao dio albanske tradicije, običaj je da se ispod šalice ostavi 50 eura, koje potom uzima majka buduće supruge. Nakon toga, vi pratite osobu, njenu majku i prevoditelja do grada. Dok su tamo, običaj je kupiti odijelo za mladića, kao i zlatni lančić i prsten, u skladu s njihovim običajima.

Nakon povratka kući na ručak, možete slobodno krenuti. U svom restoranu Albanci organiziraju svadbu tijekom svoje treće svadbene ceremonije. Imaju jaku sklonost prema ovoj tradiciji. Za razliku od srpskih svadbi, nema tradicionalnih kola i trubača, a vjenčano ruho kupuje mladoženja.

Prema Markovim riječima, Albanke posjeduju jednostavnost poput Srpkinja kada su ljubavna pitanja u pitanju. Govoreći o ideji da je brak s Albankama skup, Marko tvrdi da se naše žene također mogu smatrati “skupocjenima”, naglašavajući veću skromnost Albanki. Ono što im je uistinu važno jest pronaći dobrodušnog muškarca koji se prema svojoj supruzi odnosi s poštovanjem, budući da izrazito ne odobravaju nevjeru.

Kad jednom odluče otići, rijetko se osvrću. Oprezni su pri ulasku u nečiji dom zbog stigme povezane s razvodom. Prije nego što smo se odlučili vjenčati, brat Manjola posjetio je moj stan kako bi procijenio životne uvjete. Novac za njih nije briga; iako nemam auto i oslanjamo se na javni prijevoz, njoj to ne smeta.

Čak i kada bih joj kupio patike od 1.000 dinara, ne bi se ljutila, kaže Marko. Ako uložite dovoljno truda, možete uspjeti pronaći pristupačnije opcije unatoč prisutnosti vlastite tarife. Troškovi variraju između 3 i 5000 eura, a vaš uspjeh ovisi o vlastitom trudu. Neki su pojedinci spremni potrošiti značajan iznos, izjavljujući “nije me briga za cijenu, samo mi nađi ženu”, dok uživaju u luksuznom stilu života s automobilima i raskošnim domovima.

Međutim, važno je napomenuti da znatne svote novca koje su isplaćene ne idu izravno obiteljima tih žena, kao što neki pretpostavljaju. Umjesto toga, primaju ih posrednici koji olakšavaju proces pronalaska odgovarajućeg supružnika.

Nakon što su se proširile vijesti o Markovoj sposobnosti da omogući sklapanje brakova između muškaraca i Albanki, brojni pojedinci pogrešno su vjerovali da je proces jednostavan i dostupan svakome; no Marko odlučno tvrdi da je upravo suprotno. Oko albanskih žena prevladava zabluda, jer mnoge vjeruju da se gotovo svatko može oženiti njima.

Ova ideja dovela je do neobične situacije u kojoj mi se obraćaju muškarci stariji od 60 godina, tražeći pomoć u pronalaženju žene kako bi ublažili svoju usamljenost. Marko, razmišljajući o ovoj temi, razmišlja o dilemi kome preporučiti ove umirovljenike, jer i oni s raznim udvaračima muku muče s traženjem odgovarajućeg partnera.
IZVOR:(RBSM-RADIO)

By admin

Sličan Sadržaj

You cannot copy content of this page