ISTINITA PRIČA: ‘Ljubavnikov sin prisilio me na INTIMNE ODNOSE , skidajući odjeću osjećala sam se bijedno i jeftino!’

srp23,2023

Sve je zapravo krenulo nizbrdo kad su naši sinovi Tin i Vid krenuli u školu. Tada sam odjednom shvatila da mog muža nikad nema kod kuće i da većinu vremena provodim sama. Jedini izlaz iz monotonije u koju sam počela sve dublje tonuti vidjela sam u tome da se zaposlim.

Čim mi je Saša dao svoj blagoslov, bacila sam se u potragu i relativno brzo pronašla posao tajnice u jednom ovećem poduzeću. Bila sam vrlo zadovoljna svojim novim radnim mjestom i sprijateljila se s dvije žene koje su sjedile sa mnom u sobi.

Jedna je bila mlađa djevojka, srednjih dvadesetih godina, koja je hodala istodobno s dvojicom momaka i cijelo vrijeme uspoređivala koji je od njih bolji ljubavnik. Druga pak, u kasnim tridesetima, kao i ja, imala je već četvero djece i svakodnevno prijetila da će “vlastoručno kastrirati muža” ako ponovo zatrudni.

Dani su brzo prolazili, a ja sam uživala u tome što svakoga jutra ustajem i dotjerujem se, umjesto da kod kuće vegetiram.

OGLAS

Koliko sam samo puta poželjela da moj muž ima posao kao i drugi, ali njegov je zahtijevao brojne prekovremene sate i česta službena putovanja. Ne sjećam se kad smo posljednji put poduzeli nešto zajednički, kao obitelj.

Kako se i naš INTIMNI život sveo na nulu, s vremenom jednostavno nisam mogla a da se ne zapitam ne vara li me možda? Mada mi se ta sumnja nije javila prvi put, ni sada, kao ni ranije, nisam imala dokaze te sam sve pripisala svojoj suviše bujnoj mašti.

Dok sam jednoga podneva na poslu ručala u kantini, osjetila sam kako me netko promatra. Podigla sam pogled i susrela se s nasmiješenim licem koje me netremice promatralo. Pripadalo je muškarcu srednjih godina, odjevenom u vrlo elegantno odijelo. Gledao me kao da se ne može sjetiti mog imena. Kad su nam se pogledi sreli, prišao je mom stolu.

– Oprostite što tako nepristojno buljim, ali poznajemo li se odnekud? – upitao me.

Odgovor nam je istodobno pao na pamet jer smo u isti glas odgovorili:

– Pa mi smo susjedi!

– Drago mi je, Tanja – pružila sam mu ruku.

– Veljko! Vi stanujete u zgradi preko puta moje, u srednjem ulazu, zar ne?

Kimnula sam.

– Nisam imao pojma da ovdje radite.

– Već skoro pola godine – nasmijala sam se i ponudila ga da sjedne.

– Čudno da se nismo dosad sreli – rekao je podigavši ramena. – Možda bismo mogli kojiput zajedno ručati?

– Možda – odgovorila sam smiješeći se.

Pričali smo sve dok mi nije prošla pauza. Zaista sam uživala u razgovoru s njim jer sa Sašom više gotovo uopće nisam komunicirala i to mi je silno nedostajalo.

Ubrzo smo Veljko i ja postali dobri prijatelji. Nikad ranije nisam imala ni jednog muškog prijatelja i sada sam otkrila kako je to zapravo lijepo. Njega nisu zanimali tračevi, a nije bio ni dvoličan kako su žene često znale biti.

Nakon nekog vremena saznala sam da i on ima problema u braku. Volio je svoju ženu Mirtu, kojom je bio oženjen više od dvadeset godina, ali se uz nju osjećao sve manje sretnim. Povjerio mi se kako je ona više zabrinuta za svoj izgled negoli ima li on čistog rublja, te kako više vremena provodi po teretanama i saunama nego kod kuće. Rekao mi je i kako je zaboravila gdje im je kuhinja.

– Mirta je lijepa i ima zaista sjajno tijelo. Ali, meni je potrebna žena koju ću smjeti i dotaknuti, a ne joj se samo izdaleka diviti. Nekad je bila tako strastvena, a danas svu svoju energiju radije troši na vježbanje nego na mene.

– Poznata mi je tvoja priča. Zapravo, kao da slušam svoju. Samo što moj muž svu svoju energiju potroši na posao. Šteta što tvoja žena i moj muž nisu u braku. Super bi se slagali!

Veljko se glasno nasmijao. Imao je tako zarazan smijeh da su se ljudi oko nas počeli okretati prema nama i smiješiti se.

– Tanja, zašto je s tobom tako jednostavno razgovarati?

– Valjda zato što nismo u braku.

– Obećajmo onda jedno drugome da se nikad nećemo vjenčati i time uništiti ovo divno prijateljstvo.

– Pijem u to ime – rekla sam i kucnula se s njegovom čašom.

Naše je prijateljstvo postalo vrlo važan faktor u mom životu. Kod kuće je, naime, situacija postajala sve gora, tako da sam čak počela razmišljati o razvodu. No, s druge strane znala sam da to zbog djece nikad ne bih učinila. Još sam voljela Sašu, premda sam osjećala kako se iz dana u dan sve više udaljavamo.

Jednog jutra, odmah nakon što sam stigla na posao, u zgradi je pukla plinska cijev. Uprava je odmah pozvala radnike iz plinare da uklone kvar, a zaposlenici su bili poslani kući. Na parkiralištu sam se srela s Veljkom.

– Hej! – pozdravio me približavajući mi se. – Što imaš sada u planu?

– Ništa. Otići kući, skuhati kavu, doručkovati i zavaliti se u krevet. A ti? Hoćeš sa mnom na doručak? – upitala sam ga spontano.

– Što nudiš?

– Finu domaću kajganu.

– Mmm, prava domaća hrana. Tvoj sam!

Kad sam pozvala Veljka u svoju kuću, nisam ni sanjala što će se iz toga izroditi. Sjećam se samo da smo zajedno u kuhinji pripremali jelo. Nemam pojma kako smo se iznenada našli u zagrljaju. Ni jedno od nas to nije planiralo. Jednostavno se dogodilo.

Na putu do spavaće sobe ostavljali smo za sobom trag odjeće koju smo bacali na pod. Ono što se spremalo dogoditi među nama nije se dalo više ničim zaustaviti. Naša su tijela bila nestrpljiva da se što prije spoje. Nikad ni u snu nisam mogla pomisliti da bih u bračnom krevetu mogla voditi ljubav s muškarcem koji nije moj muž. Međutim, upravo se to sada događalo. Željela sam i trebala Veljka u tom trenu svim svojim bićem i tu nije bilo pomoći.

Kasnije, kad smo iscrpljeni ležali jedno pokraj drugoga, upitala sam Veljka što će biti s našim prijateljstvom sad kad smo prekoračili granicu.

– Pitaj me to neki drugi put. Sada te samo želim grliti i ljubiti – rekao je privijajući me uza se.

Znala sam da je u pravu. Sada zaista ni jedno od nas nije bilo u stanju trezveno razmišljati o onome što se dogodilo. Bacila sam pogled na sat na noćnom ormariću i skočila.

– Moramo se brzo odjenuti. Djeca samo što se nisu vratila iz škole.

– Htio bih ti reći samo još jedno, Tanja. Nije mi žao zbog ovog što se dogodilo i nadam se da nije ni tebi.

– Ovog trenutka ne znam što bih ti rekla. Nikada dosad nisam prevarila Sašu.

– Stalo mi je do tebe, Tanja. Što se mene tiče, ovo nije beznačajna avantura za jednu noć.

– I meni je stalo do tebe.

– Hoće li ti biti lakše ako na ovo budeš gledala kao na međusobnu utjehu koja nam je oboma bila potrebna?

– Ne znam, mada se vjerojatno radilo upravo o tome – rekla sam.

– Ili o ljubavi? I tu bi mogućnost trebalo uzeti u obzir.

– Ti si predivan muškarac, Veljko, ali, iskreno, sumnjam da bi i jedno od nas dvoje bilo spremno okončati svoj brak.

– To se i ne mora dogoditi.

– Hoćeš reći da bi se ovo moglo ponoviti?

– Sve je moguće. Znam da sam s tobom nešto osjetio i da mi se to svidjelo.

– Ne mogu i ne želim ti lagati – i ja sam to osjetila.

– Znači, osjećamo isto – zaključio je Veljko.

Kimnula sam glavom. Ma koliko me pekla savjest, željela sam da se ovo ponovi.

Nakon toga Veljko i ja nalazili smo se barem jednom tjedno, a što je vrijeme više prolazilo, to je bilo lakše lagati. Saši sam rekla da sam se upisala na tečaj joge, a on ni u jednom trenu ništa nije posumnjao.

U međuvremenu je situacija izgledala ovako: ja sam se zaljubila u Veljka, no nisam prestala voljeti ni Sašu. Jednostavno sam ispunila svoj život dvojicom muškaraca. Do kojeg mi je bilo više stalo, ni sama nisam znala.

Sve je dakle protjecalo glatko i činilo se da bi tako moglo dovijeka, dok jedne subote nije zazvonio telefon.

– Halo? – javila sam se ništa ne sluteći.

– Bok, Tanja – začula sam mlad muški glas.

– Tko je to? – upitala sam ne prepoznajući ga.

– Vito, Veljkov sin.

Znala sam da Veljko ima osamnaestogodišnjeg sina. Često mi je pričao o njemu, a i vidjela sam ih nekoliko puta zajedno izdaleka.

– Kako ti mogu pomoći?

– To ja zovem izravnim pitanjem – s druge strane se začuo tihi smijeh.

Odjednom me obuzela zla slutnja. Nije mi se dopao ton njegova glasa, kao ni smjer u kojem je razgovor krenuo. Zato sam ga odlučila prekinuti.

– Slušaj, ako ništa ne trebaš…

– Definitivno trebam!

– Reci onda.

– Znam što se događa između tebe i mog oca.

Na te riječi sam se doslovce skamenila. Jedva mičući usne protisnula sam:

– Ne znam o čemu pričaš.

– Ne znaš ili ne možeš razgovarati jer ti je tu mužić?

– Oboje.

Na trenutak je na liniji zavladala tišina.

– Ako ne želiš da ti muž sazna čime se baviš u slobodno vrijeme, morat ćeš se naći sa mnom. Izmisli da moraš u trgovinu. Naći ćemo se kod odjela s kozmetikom. I dođi, inače ću mu još danas sve reći.

Ostala sam stajati još nekoliko trenutaka sa slušalicom u ruci i nakon što se veza prekinula. Bila sam potpuno oduzeta od šoka. Vjerojatno je htio novac, ali s druge strane, nisam mogla vjerovati da ga nije imao dovoljno. No, možda se drogirao? A da nazovem Veljka i sve mu ispričam? Ne, to je bilo nemoguće. Znala sam koliko je obožavao tog malog i kako bi ga ovakva situacija pogodila. Nije mi dakle preostalo ništa drugo nego se naći s Vitom i vidjeti što hoće.

Ušla sam u dnevnu sobu. Saša je sjedio u fotelji i gledao dokumentarni film na televiziji.

– Moram skoknuti po neke sitnice u trgovinu? Trebaš li ti što? – upitala sam ga.

– Ne – odgovorio mi je ne mičući pogled s ekrana.

– Dobro. Odmah se vraćam.

Djeca su u svojoj sobi pisala zadaću. Navukla sam jaknu i izašla. Ulazeći u trgovinu, osjetila sam kako mi koljena klecaju. Čudilo me kako je Vito saznao za nas. Tako smo uvijek bili oprezni.

Naravno da smo bili svjesni mogućnosti da i usprkos tome postoji mogućnost da budemo razotkriveni, no naša je želja bila jača od straha i spremno smo preuzeli taj rizik. Naši su sastanci bili poput droge o kojoj smo postali ovisni.

Vito je stajao na odjelu s kozmetikom, upravo kako je rekao. Bio je vrlo nalik na svog oca, samo je imao tvrđi izraz lica. Kad me ugledao, cinično se osmjehnuo.

– Drago mi je što si došla.

– Preskoči uvod i reci što hoćeš.

– Samo sam htio biti ljubazan.

Mora da se šalio. Došlo mi je da ga zviznem posred te umišljene face.

– Ne možemo ovdje razgovarati. Kupi nekoliko stvari i idemo – rekao je.

– Ne želim biti sama s tobom – odlučno sam odmahnula glavom.

– Zašto? Zar me se bojiš?

– Možda. Radije ću ovdje razgovarati.

– Bolje je da nitko ne čuje ono što ti namjeravam reći. Osim toga, nemamo cijeli dan. Zato kupi te stvari i idemo!

Kupila sam kruh i nekoliko slatkiša za djecu. Dok sam ga pratila do njegova auta, želudac mi se sve više grčio.

– Ne želim biti nasamo s tobom u tom autu.

– Nisam ni ubojica ni silovatelj, toga se ne moraš bojati. Moraš se jedino bojati što će ti se dogoditi ako ne uđeš.

Poražena i prestrašena, ušla sam u auto.

– Dobro, reci samo brzo što imaš reći.

– Želim ti najprije zahvaliti na onome što si učinila za moga tatu. Otkada spava s tobom, drugi je čovjek. Ponovno se smije i pomladio se barem za deset godina.

– Ako je to sve što si mi htio reći… – rekla sam suho i dohvatila kvaku na vratima.

– Ne tako žurno – zaustavio me. – Sada mi je jasno zašto te smatra poželjnom. Mada moram priznati da se nadam da si s njim ljubaznija.

Počela sam gubiti strpljenje.

– Što hoćeš od mene?

– Da skratimo: tebe! Želim intimni odnos
s tobom. Hoću da i meni daš ono što si dala mome ocu.

– Jesi li ti poludio?!

– Ne, sasvim sam zdrav i priseban.

– Odoh ja.

– Zatvori vrata!

Zatvorila sam vrata drhtavom rukom.

– Nemaš izbora. Ili ćeš spavati sa mnom ili ću otići tvome mužu i ispričati mu sve o tome kako ga varaš s mojim ocem.

– Nemaš nikakve dokaze za to što govoriš.

Zavukao je ruku ispod svog sjedala i izvukao veliku smeđu kuvertu. Predao mi ju je uz slavodobitan smiješak. Ruke su mi se toliko tresle da sam je jedva otvorila. Pred očima mi se ukazalo pregršt fotografija na kojima smo Veljko i ja zajedno ulazili i izlazili iz motela.

– Što ako sve ovo ispričam tvome ocu?

– Ista stvar. Poslat ću fotografije poštom tvome mužu. Jesi li spremna razoriti svoj brak? Moj tata nikad neće napustiti moju mamu.

– Dat ću ti novac. Reci, koliko tražiš – pokušala sam se uloviti za posljednju slamku.

– Neću novac! Hoću spavati s tobom!

– Pa to je bolesno!

– Nazovi to kako želiš, baš me briga. Izmisli neki razlog da se sutra nađemo u tvom omiljenom motelu.

– Dobro – osjećala sam se poput životinje stjerane u kut. – Ali samo jednom.

– Bojim se da to ne ovisi o meni.

– Nego o čemu?

– O tome koliko si stvarno dobra u krevetu.

Izašla sam iz auta drhteći poput pruta na vodi. Um mi je od straha i bijesa bio tako zamagljen da nisam znala što učiniti. Ako pristanem na Vitin ultimatum, tko mi je jamčio da ću ga se time riješiti? Što ako me i dalje bude ucjenjivao?

– O, Bože! – zavapila sam. – Što mi je činiti?

Pomišljala sam da sve kažem Saši. Time bih pomrsila račune Viti, što bi me više nego usrećilo. Međutim, nisam mogla zamisliti da bi Saša bio dovoljno velikodušan da to mirno prihvati i kaže:

– Dobro, draga. Samo nemoj da se ponovi.

Ako kažem Veljku, proći ću isto: Saša će opet sve saznati! No, barem će se Veljko obračunati sa svojim djetetom. Djetetom?! Kako sam uopće mogla nazivati tako nekoga tko je tražio odnos od mene?

Na kraju sam odlučila da bez obzira na sve ipak moram razgovarati s Veljkom.

Međutim, on se sljedeći dan nije pojavio na poslu. Misleći da je bolestan, raspitala sam se o njemu kod njegovih kolega i saznala da mu je otac doživio srčani udar i da je hitno otputovao u Dalmaciju.

Odjednom sam shvatila da je Vito sve vrlo detaljno isplanirao. Znao je da mu oca neće biti nekoliko dana u gradu i da ću biti sasvim bespomoćna. Još jednom sam pomislila da sve otvoreno priznam Saši, ali znala sam da ću time povrijediti i djecu te sam ipak odustala. Mada to ni samoj sebi nisam htjela priznati, našla sam se u bezizlaznoj situaciji. Nisam imala izbora doli popustiti Vitovoj ucjeni.

Poljubila sam djecu za laku noć i rekla Saši da ću se vratiti kući odmah poslije joge. Ne znam kako sam se dovezla do motela. Znam samo da mi je cijelo tijelo bilo ukočeno, a ruke mokre i drhtave. Kad sam stigla, on me već čekao na parkiralištu, naslonjen na svoj auto. Nikad u životu nikoga nisam mrzila kao u tom trenu Veljkova sina.

– Super izgledaš – rekao je kad sam izašla iz auta i obliznuo usne.

Želudac mi se okrenuo. Počela sam se pitati jesu li moj brak i veza sa Veljkom vrijedni ovakvog poniženja. Pridržao mi je vrata sobe dok sam ulazila i za mnom ih zatvorio. Zvuk me podsjetio na zatvaranje zatvorske ćelije.

– Nemoj samo stajati tu kao drvena. Počni se svlačiti.

Počela sam skidati odjeću, osjećajući se bijedno i jeftino. Ono što je bilo između mene i njegova oca bilo je predivno. Kako je taj balavac mogao i pomisliti da bi ovo moglo biti išta drugo do iznuđenog odnosa?

Prišao mi je s leđa i prešao rukama preko moga tijela. Osjećala sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam htjela da vidi kako plačem. Potom me gurnuo na krevet i počeo proučavati svaki djelić moga tijela.

– Što misliš, možeš li se potruditi da djeluješ kao da si živa?

– To je vrlo teško kad želiš da si mrtav.

– Hej, nije li san svake starije žene da spava s muškarcem mnogo mlađim od sebe?

– To sigurno nije moj san. A kad bi i bio, ti nikada ne bi bio tip kojeg bih odabrala.

Činilo se da ga je moja primjedba istinski naljutila, što je na njega imalo suprotni učinak. Prerano je svršio i bijesno me pogledao.

– Ovo nije vrijedilo ništa – požalio se.

– Bolje od ovoga nećeš od mene nikad dobiti.

– Onda ćemo morati malo proraditi na tome, dok se ne poboljšaš.

– Ti si čudovište! – povikala sam.

– No, no, vrijeđanjem nećeš ništa postići. Samo ćeš još više pogoršati svoj položaj.

– Moram kući – rekla sam. – Dobio si što si htio i ne želim te više vidjeti!

– Vidimo se uskoro! – čula sam ga kako mi dovikuje dok sam tresnula vratima za sobom.

Ušavši u kuću, odjurila sam pod tuš. Htjela sam izribati svaki njegov trag sa sebe. Osjećala sam se beskrajno prljavom. Jednostavno nisam mogla vjerovati da je predivan muškarac poput Veljka imao ovako odvratnog sina.

Pogledala sam djecu. Spavala su. Saša je sjedio u dnevnom boravku i još uvijek gledao televiziju. Uvukla sam se tiho u krevet i zaspala prigušeno jecajući u jastuk.

Nekoliko dana je prošlo a da nisam čula glasa ni od Veljka niti od njegova sina. Imala sam nekakav ružan predosjećaj da je to zatišje pred buru. I bila sam u pravu.

Vito je vjerojatno vidio Sašu kad je izašao iz stana jer se nekoliko minuta kasnije začulo kucanje na vratima. Pogledala sam kroz špijunku i ugledavši Vitu odlučila da mu neću otvoriti.

– Hajde, Tanja. Znam da si tu. Ne želiš valjda da napravim skandal kakav susjedstvo još nije vidjelo?

– Što sada hoćeš? – upitala sam odškrinuvši vrata tek toliko da mi je promolio nos.

– Hoću voditi ljubav s tobom u tvom krevetu.

– Ne! Ne dolazi u obzir. Već si dobio što si htio.

– Hoću još!

– Ne! Zaboravi!

– Dobro, onda idemo k meni. Sam sam, znaš da mojih nema. Hajde, požuri. Nećeš valjda da sve kažem Saši?

Kao u transu slijedila sam ga do njegove zgrade, moleći se u sebi da nas nitko ne vidi. Čvrsto sam odlučila da je ovo posljednji put. Bude li me nakon ovoga još ucjenjivao, sama ću sve reći Saši pa kud puklo da puklo!

U Vitinoj sobi bile su spuštene rolete i vladao je polumrak.

– Ovo je posljednji put. Nikakvim ucjenama ovog svijeta nećeš me više natjerati da spavam s tobom.

– Da, da – Vito se cinično nasmijao.

– Ozbiljno ti kažem. Nađi si djevojku svoje dobi.

– I hoću, ali kasnije. Sada želim tebe – rekao je i počeo me grickati po vratu. Odgurnula sam ga.

– Nemoj mi to raditi – naljutio se, a onda se ponovo osmjehnuo.

– Izvedi mi striptiz.

– Zašto moraš ovo učiniti još jeftinijim i prljavijim nego što već jest? – upitala sam ga s nevjericom. Počela sam se razodijevati.

– Polakše. Draži me malo.

– Dovoljno sam jadna što se uopće trebam svući. Ako ti ne odgovara tempo kojim to radim, sam si kriv.

– No, no, nemoj se odmah pjeniti.

Vito je taman skinuo odjeću sa sebe i legao gol u krevet kad sam iza sebe začula nekakav zvuk. Trenutak kasnije vrata su se otvorila i na njima se pojavio Veljko.

– Što se to ovdje događa? Kako si me mogla prevariti s mojim rođenim sinom? – zaurlao je kad me ugledao.

– Bok, tata! – Vito se veselo smješkao.

– Veljko, čekaj! – povikala sam. – Ovo nije ono što misliš!

– Nađem te u krevetu s mojim sinom, a ti mi još imaš hrabrosti tvrditi kako to nije ono što mislim? – rekao je i okrenuo se da će otići.

Zgrabila sam plahtu i omotala je oko sebe. Morala sam zaustaviti Veljka prije nego što izađe iz te sobe i vjerojatno iz mog života.

– Vito je znao za nas! Pokazao mi je fotografije i ucjenjivao me da će sve reći Saši ako ne spavam s njim.

– To je smiješno. On to nikad ne bi učinio. Ti si morala biti ta koja ga je odvukla u krevet!

– On nas sve drži za budale!

– Moj sin ne bi imao dovoljno hrabrosti učiniti to što si sad rekla. Nisam ti bio dovoljan, u tome je stvar, zar ne?

– Veljko, volim te i nikad te ne bih prevarila. Ti si sve što mi u životu treba. Nisam htjela da Saša sazna za nas. Nisam znala što učiti, a ti nisi bio ovdje…

– Laže, tata – sada se umiješao i Vito. – Opila me vinom, a onda zavela.

– Ti si lažljivac! Kako me možeš gledati u oči i reći da sam to učinila? – bijesno sam skočila na Vitu.

– Jer je to istina!

– Makni se od nas! – zafrktala sam odgurnuvši Vitu u stranu.

– Možda si ti ta koja bi trebala otići – rekao je Veljko.

– Ne dok ne čuješ istinu.

– Vidio sam istinu.

– Ne, nisi! Tvoj sin me prisilio na ODNOS.

– Meni to nije izgledalo kao silovanje – Veljko me promatrao s mješavinom gađenja i razočaranja.

– Nisam ni rekla da me silovao. Ucijenio me. Rekla sam ti već da bih ti sve rekla, ali nije te bilo.

Gledala sam kako se bijes u Veljkovim očima pretvara u bol, dok se u njemu vodila unutarnja borba. Morala sam ga uvjeriti u istinitost mojih riječi. Pokušala sam ga dotaknuti, ali on se izmaknuo mom dodiru. U tom kratkom trenu postalo mi je jasno da sam ga izgubila.

– Ne želim te nikad više vidjeti.

– Ne misliš to valjda ozbiljno, Veljko?

– O, mislim. I te kako mislim. Gadi mi se to što si učinila.

– Nadam se da si sad zadovoljan – vrisnula sam na Vitu, pograbila svoju odjeću i na brzinu se odjenula.

S Veljkom je bilo gotovo. Izbjegavao me i kod kuće i na poslu, a meni je istinski nedostajala njegova ljubav i prijateljstvo. Vrhunac ironije cijele te situacije odrazio se u tome što je Saša mislio da sam uznemirena zbog njega i odlučio više vremena provoditi sa mnom i djecom. Jedne večeri mi se otvoreno izjadao.

– Tanja, znam da se za naš brak ne može reći da je savršen, ali uvijek smo nekako izlazili na kraj s poteškoćama. Međutim, u posljednje vrijeme sve je nekako drukčije. Činiš mi se tako dalekom.

– Saša, ne bih sada o tome…

– Znam da sam to zaslužio, ali nemoj mi okretati leđa, molim te. Razgovaraj sa mnom, prije nego što nam stvari izmaknu kontroli.

Inače uvijek čvrst poput stijene, Saša je sada stajao preda mnom snužden i ponizan. Bilo je krajnje neobično vidjeti suze u očima muškarca koji je uvijek tvrdio kako “pravi muškarci nikad ne plaču”.

– Dobro, Saša, razgovarajmo.

– Ti me želiš napustiti, zar ne?

– Odakle ti ta ideja?

– Osjećam to već dulje vrijeme.

– Ne, nikad te nisam mislila ostaviti – pokušala sam ga uvjeriti.

– To samo tako kažeš, da me utješiš.

– Saša…

– Ne, dopusti mi da dovršim – prekinuo me. – Ovo će mi biti vrlo teško reći. Znam da nisam bio uvijek uz tebe i djecu i žao mi je zbog toga. Jedino te molim da mi daš još jednu šansu da ti dokažem svoju ljubav. Želim spasiti naš brak. Ti si jedina žena koju sam ikad volio, usprkos svim mojim avanturicama. Znam da si znala za njih. Pa ipak me nisi nikad zbog njih kažnjavala. Molim te, ako me još imalo voliš, nemoj me napustiti. Pruži nam još jednu priliku.

Kad je završio, u očima mu se nazirala strepnja kakav će odgovor dobiti. No ja nisam ništa rekla, samo sam mu se očiju punih suza bacila u zagrljaj. Još uvijek sam voljela Sašu. Zapravo ga nikad nisam ni prestala voljeti.

Možda su moja izvanbračna veza i njezin završetak imali samo jednu svrhu – da ponovo zbliže mene i mog muža. Ako je tako, tada svim srcem prihvaćam sve što se dogodilo – pa čak i onu odvratnu epizodu s ucjenom.

IZVOR:JUTARNJI.LIST

By admin

Sličan Sadržaj