Legendarni kroničar skrivenih zagrebačkih kutaka piše o svojim burnim doživljajima. Uskoro i knjiga u izdanju Večernjeg lista
Insert iz serije “Lud, zbunjen, normalan”.
Izet Fazlinović: – U mene penzija k’o u žene menstruacija.
Điđimilović: – Kako to misliš?
poster
Izet: – Fino, kad mi dođe, traje 5-6 dana. Nakon toga možeš se jebat’.
Moje dugogodišnje druženje s Mustafom Nadarevićem odvijalo se od kavane do kafane, od Tača do Baltazara, od Saloona do Gavelle, od bele do Dežele i, naravno, Karake.Što te nema
Krematorij. Kad se lijes u kojem je počivao Mujica spuštao u utrobu krematorija, čula se tiha pjesma:
Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema
Iz srca se glasak krade
Što te nema, što te nema.
Prije toga Šostakovičev valcer 2., dirljivi stihovi Enesa Kiševića i kratka oproštajna spika Dejana Aćimovića. I to je bilo sve za nas desetak. Uža familija, Enes, Dejan, Vesna Miletić, Džemo Mustedanagić i, eto, ja.
– Ti bi trebao nešto govoriti. Znam da bi Mujki to volio – reče mi pred ispraćaj bivša Nadarevićeva supruga Snježana Nožinić.
– Snješka, mene na groblju emocije totalno izblokiraju. Ne mogu sastaviti nijednu pametnu rečenicu.
– Ako ne dođu Enes i Dejan, morat ćeš.
– Dogovoreno – uzvratim siguran da će obojica doći.
I bi tužno. Bi pusto. Familija se raspršila na karmine u Taču, a mi u svoju tugu za dragim prijateljem. I opet onaj glupi osjećaj da je smrt najljepši trenutak života. Tko zna odgovor? Možda baš Mujica. Tamo negdje – gore. Gdje ga sigurno ima.
Slovensko državljanstvo
Vinotoč Drča – Pleterje. Društvo za belu uglavnom je bilo isto: Dražen Ferenčina, Neven Saks, Tomislav Palinić-Ćošo i ja, a upadali su još Bobo Čimbur, Tomislav Galović, Ivo Gregurević, Tarik Filipović, Pređo Vušović, Siniša Ružić, Mladen Kralj, Otto Barić… Jednog dana standardna ekipa osvanu u Pleterju kod Marijana Gorišeka. Domaće kosilo, cvićek, frankinja i Mujica između dva dijeljenja otvori dušu:
– Zbog moje zadnje ljubavi, Slavice, odlučio sam uzeti slovensko državljanstvo, jer u smrti želim biti blizu nje.
– Pa ne treba ti za to državljanstvo – primijeti Saks.
– Treba, jer su pepeo iz urne moje supruge Slavice prosuli kod Kopra u more, a onda na stijene stavili metalnu pločicu s njenim imenom. Tako želim skončati i ja, a obred je dozvoljen slovenskim državljanima, pa sam, eto, i Slovenac.Nastavili smo s belom. Muju je baš išla karta i nitko nije razmišljao o urnama, pepelu i moru.
Nakon ispraćaja na Krematoriju upitao sam Snješku hoće li ispoštovati njegovu posljednju želju.
– Naravno. Naša djeca Nana i Aša čekaju da im dođe sestra iz Amerike pa da zajedno u Kopru prospu Mujkijev pepeo u more.
Zašto je Mujo izbacio Senada
“Riba in pol” – Sromlje. Mujicu smo tog dana pokupili na izlazu iz Svete Nedelje, gdje je počeo s kemoterapijama.
– Ovo mi pomaže u borbi s karcinomom. Osjećam se super i cigarete mi uopće ne fale – rekao nam je u Jeepu, a onda je uslijedio vrlo neugodan razgovor na mobilnoj lajni sa sinom Farukom iz spomenute serije, ilitiga glumcem Senadom Bašićem, koji mu je očito promijenio raspoloženje. “Senade, pošalji mi već to knjigovodstvo da vidim prihode i rashode. Pa koliko te puta moram moliti da to uradiš?”
Duga i mučna spika, a kad smo došli kod Ane Kranjčić u riblji restoran na Sromlju, objasnio nam je detalje prepirke.
Senad, Moamer Kasumović i ja odigrali smo po cijelom svijetu predstavu “Zlatni momci”. U dvoranama je bilo na tisuće gledatelja. Dobro se zarađivalo, a onda smo Kasumović i ja, sasvim slučajno, otkrili da nas Senad vara. Prekinuli smo suradnju jer je u pitanju bio velik novac koji nam je zamračio.
– I kako ćete sad igrati skupa u nastavcima serijala “Lud, zbunjen, normalan? – zanimalo je Saksa, Ćošu i mene.
– Nema šanse da s njim više snimam.
I tako, bogami, i bi. U zadnjim nastavcima serije sina Faruka ni u talonu.
– Ne snimam zbog bolesti oca koji ima 87 godina i u teškom je stanju pa mu pomažem – ponavljao je novinarima Bašić objašnjavajući zašto ga nema u novim epizodama.
I naravno – lagao.Kasumović i ja razmišljamo da ga tužimo jer je cifra koju nam duguje povelika.
Nekoliko se puta na portalima pojavila vijest da je Mustafa Nadarević umro.
– Ma i to je sve maslo Senada Bašića. Sveti mi se što sam ga izbacio iz serije.
I tako smo u Sromlju saznali tu tužnu storiju koja, izgleda, još nije okončana.
– Moramo provjeriti je li Mujki tužio Senada i kakva je presuda – rekla mi je nakon ispraćaja Nadarevićeva bivša supruga Snježana.
Eto novih epizoda.
Tko je pravi Izet Fazlinović
Saloon. Na terasi kultnog diskokluba na Tuškancu gospar Vlaho Srezović friga srdele, a Ćošo, Džemo Mustedanagić, Mujo i ja udaramo po beli. Moja “žaba” iz Čeljeva Stanko Jerkić kibicira i ja gubim non-stop.
– Mujica, reci nam jesi li igrajući Izeta Fazlinovića “skinuo” svoju pokojnu Nanu iz Bosanskog Novog? – provali Džemo.
– Ti je dobro znaš pa ne mogu lagati. Točno je to što si rekao.
– Ma bila je pravi zmaj od žene. Slika i prilika Izeta Fazlinovića.
– U pravu si! – potvrdi Mujki i odere nas na belotu.
Potjera za Indijancem
Karaka. Često smo Mujica i ja kod našeg Pave pijuckali putna dok Neda Ukraden ne bi zapjevala: Zora je svanula. Tu je Mujica upoznao i svoju veliku ljubav, svoju drugu ženu Snježanu Nožinić, glazbenu urednicu na HRT-u i majku njihove prekrasne djece Nane i Aše. Jednog dana ili noći uđe u utrobu dubrovačkog broda vidno nervozan.
– Režiram u Gavelli “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Imam super podjelu, ali fali mi ključni čovjek.– Koji?
– Indijanac!
Putna prva, pa druga, pa treća… i meni sijevnu u glavuši:
– Imam Indijanca!
– Koga?
– Ako platiš rundu , reći ću ti.
– Ma častim te svaki dan. Reci.
– Indijanac je Krava.
– Nemoj me zajebavat, kakva krava?
– Rajko Gospodnetić. Bivši kapetan Cibone. Nadimak mu je Krava. Visok je dva i kusur, a sliči na Indijanca.
Tu je Mujki zastao i očito zagrizao udicu.
– Dobra ideja. Zvat ću ga. Indijanac progovara tek na kraju komada. Ne znam samo kako će se ponašati na sceni.
– Odlično, Mujo. Rajko je milijun puta igrao pred punim dvoranama. Imun je na publiku i scenu.
I Krava bi Indijanac. I to kakav Indijanac. Kad je zbog obaveza nakon 50 odigranih “Letova”, u kojima je briljirao, morao poslovno u Bugarsku, zamijenio ga je glumac Zoran Gogić.
– Gogić je izvrstan glumac, ali bez Krave “Let” više nije bio ista predstava – rekao je kasnije, uz putno piće, Mustafa.
Hasanaginica – Michelle Pfeiffer
Gostilna Šekoranja – Bizeljsko. Čekajući da nam gazdarica Rezika ispeče patkicu, kažem Muji:
– Ništa od tvog filma “Hasanaginica”. Star si da igraš Hasanagu.
– Jebo tebe ćaća. Star si ti. Ja sam u najboljim godinama da odglumim Hasanagu. I igrat ću ga. Igrali smo svak sa svakim po tri partije i redali su se suši, lešo teletina, palačinke u šatou… Bogme Mujici se otvorio apetit, a onda smo se, kako to obično biva uz karte, Bobo i ja posvađali. Igra je prekinuta. Mujo se ljutio. Zvali smo ga nakon toga više puta u bolnicu, kamo se preselio. Obećao je da stiže na belu čim se oporavi. Ali tu partiju nikad nismo odigrali. Prestao se javljati Fecu, Ćoši, meni… A to je slutilo na odlazak. Odlazak uz onu tužnu pjesmu: Što te nema, što te nema…
Fališ.
A ja nikad više neću igrati belu.
IYVOR>VECERNJI.HR
